Često nailazim na 2 načina razmišljanja projektanata o sustavu zaštite od dodirnog napona kada ožičavam elektro ormare u radioni. Molio bih objašnjenje što je ispravnije.
Imamo hipotetsku situaciju u kojoj postoji ormar GRO koji se napaja iz TS preko 4-žilnog kabela (crna, smeđa, siva, plava). U ormaru GRO postoje odvojene sabirnice N i PE koje su međusobno povezane. Znači taj ormar GRO je TN-C/S. I sad postoji 10 ormarića koji se napajaju iz tog GRO ormara.
Jedni projektanti vuku 5 žila iz ormara GRO prema manjim ormarićima, dok drugi projektanti vuku 4 žile iz ormara GRO i uzimaju zemlju sa mjesta na kojem se nalazi mali ormarić, predvidivo par desetaka metara i više. Svi ti mali ormarići također imaju odvojenu sabirnicu N i PE.
Ako je sustav zaštite TN-C/S onda GRO ormar mora biti nulovan te od njega prema drugim RO mora ići kabel sa 5 žila. Projektanti ne bi trebali sami odlučivati nego se držati onog sustava zaštite koji je naveden u EES (elektroenergetska suglasnost). To je obično TN-S ili TT sustav (u praksi ako je dovodni kabel HEPa došao zračnim vodom onda je TT sustav). U TT sustavu svaki lokalni RO treba imati vlastito uzemljenje preko temeljnog uzemljivača pa je dovoljan kabel od 4 žile od GRO do RO
Svaka podrazdjelnica napajana iz GRO u TT sustavu može i treba biti dodatno lokalno uzemljena, ali PE vodič uvijek mora biti kontinuiran i spojen na PE sabirnicu u GRO? Dakle ono što mislim i držim se - uvijek PE ide iz GRO